15.03.2026

Napomena:

Ovaj tekst je napisan najviše razonode radi u duhu interne klupske šale i ironije. Nema povrijeđenih sujeta, osim eventualno meteoroloških prognoza.
Izvinjavamo se „civilima“ – čitaocima van letačke zajednice na specifičnom žargonu.
Ako vam nešto nije jasno – to je normalno.
Ako vam je sve jasno – razmislite da se  učlanite.
Nadamo se da ćete uživati – barem u slikama.

Vaš i naš Adriafly

Jučerašnji tandem let je na kraju ipak ispao dobar

Neću reći odličan, jer smo za razliku od prekjuče imali puno propusta, nekoliko sitnih i jedan krupan.

Prva važna greška, koja je odredila dalji tok događaja, je što smo na podizanju nove vjetrulje intonirali himnu propale SFRJ, a kao što mnogi znamo to – SFRJ se nekada davno podigla u Jajcu, (ne želim biti nekulturan), pa se na kraju završilo sa „srpskim Dubrovnikom“ što svima nama – internacionalnim Flajevcima nije donijelo ništa dobro.

Onda je započeto i ovo „urbano, samo urbano“ kultivisanje koje se još ne zaustavlja, pa ovdje gdje sam nekad slijetao žmureći, danas ako malo promašim eto me među bodljikavu žicu, na parking za kamione i brodove koji je do pola naše – tuđe livade. Zato uz pilotsku dozvolu uvjek nosim „Ispit za voditelja čamca“ i „C“ vozačku – vazduh, voda, zemlja, ali bodljikava mi ipak govori da je najbolje promašiti to krasno zdanje.

U stvari naš Adriafly ima sopstvenu himnu, koja je zaostavština našeg pokojnog Toma, ali stari je bio „ludak“ i postoji problem – himna je prevulgarna da bi smo je intonirali čak i na mnogo većem polju od tog preostalog djela Kutskog, koje mi zovemo sletištem.

Radijacija nakon detonacije te takve Tomove himne bi mogla nanijeti trajne psihološke posledice mladim članovima koji se svojevremeno nisu okalili na Žlijebima.

Druga greška

Druga greška je što smo Profu po ko zna koji put ubijedili da ćemo biti tačni i on je opet cijeli sat čekao gore na poletištu. Ostala je zagonetka da li mu se bilo smračilo ili ga je ogrijalo sunce kad nas je vidio da dolazimo.

Nije nas ’sovao, opet – profa je to, ali smo bili malo u bedu i zbog toga.

Treća greška

Treća greška je moja, i ovdje mogu da konstatujem postala je hronična, a to je što slušam Maksima koji mi kaže „dobro je rekao Risto kakav će dan biti!“. Pa valjda je više svima jasno da kad njih dva „preciziraju“ visinu baze to ti je isto kao da u ovoj našoj meteo zoni izmiješaš Aladin, GFS40 i Trampa, pa dobiješ… eto baš to dobiješ.

Na koje li se to gumno njima javlja, ne znam, ali u vezi neba sve znaju, znaju đe je kukom zakačeno.

A ja, da sam se prepustio – jesam, pa već duže vrijeme čak i ono što vidim na nebu, slijepo ne vidim.

Deset projekata su otvorili Pat i Mat, a moj pristanak na ovu najnoviju ideju „mi ćemo te voziti u tandemu“ vjerovatno ne postoji ni kod Daglas Adamsa u njegovom principu nevjerovatne nevjerovatnoće. Kažu mi: ti si nas učio, pa ako si to dobro napravio nemaš se čega bojati.

I šta sad da odgovorim? Šah–mat.

Mogao sam na vrijeme preduprediti, a to što sam od nedavno počeo da ih ocjenjujem sa

„boranija“ očito ima suprotan efekt.

I da ne nabrajam stavke, najedno ću ispričati dalje.

Start

Ukopčani smo i spremni da krenemo. Na startu je OK, samo malo jače duva, jeste neobično za Dizdaricu. Vidi se, neki je istok gore iznad planine, fraktusi se pale i gase… hmmm.

Kiki, kodno ime „Onaj“, nas je usidrio. Stari morski vuk iz Župe. Istina, puno njegovih sidara je ostalo zaboravljeno na dnu Jadrana, ali ovo dobro drži.

Ajmo, kaže Maks.

Pogledom sam ka Mamuli – lijep prizor. Šlajfujem, ali ni metra naprijed – imamo falš start. Srećom nemam retrovizore i ne znam šta su hemijali njih dva.

Onaj je svojevremeno obezbjeđivao aerodrom u DU, a Max trenutno otpravlja avione u Tivtu – vazduhoplovna su sila, odmah se to vidi.

Ajmo ponovo.

Polijetanje

Poprave oni to odma i polijetanje je bilo uredno, priznajem i čestitam. Do duše imali su vrhunskog i tolerantnog putnika, što jes – jes.

Odmah nakon što smo napustili poletište kamera mi je ispala iz mrežastog džepa mog sjedišta (putnik) i ostala da visi na sigurnosnom konopcu, srećom. Zatim iz drugog takvog džepa ispada nov radio, kojeg je Brale donio prije par dana, i on srećom ostaje da visi na mikrofonu.

Ala su ga napravili kineski japanci, svaka im čast. Taj mikrofon – čini mi se i da smo mi ispali iz sica zadržao bi nas!

Interesantno, radio i kameru oduvijek držim baš u tim džepovima i nikad se to nije desilo. Čak štoviše, imam problema da ih izvučem. Misterija.

Karma one nesretne himne 100%. Kako drukčije objasniti?

Radoštak

Od tog momenta pa dalje moj lou–kost pilot me je vrlo dobro vozio i brzo izvrtio na Radoštak, s obzirom na to kakav je bio dan – kompleksan.

A kad je pomolio gore na 1700, nešto iznad vrha i nekih planinara, brzo je shvatio da mu je zima bez rukavica, pa sam mu tu malo preuzeo komande. Iako je to moje pilotsko učešće bilo veoma značajno za performans leta, nisam mu to naplatio zbog događaja koji će uslijediti, a za koji sam odgovoran.

Dobraštica

Dobro, ono što smo napravili bez greške je da smo u najboljem trenutku, sa tih 1.7k donijeli odluku da zapucamo pravac Dobraštica. Moglo bi se reći da je to, kao i ulazak u slijetanje, bilo odlično.

Sve što se zbivalo iza nas – na Radoštaku, kod komšinice Dobraštice ne važi. Ona živi svoj život, svi to znamo, ako ništa drugo, a ono iz mojih priča.

Stigosmo. Na onom zapadnom dijelu standardno drži, ali i razvaljuje. Džimo se i mi, samo što mi ne razvaljujemo.

Neki kumulusi dođu i odu.

I neke tice isto tako dođu i odu.

Neki lovci su bili tu ispod nas, odoše i oni.

A mi ? I mi isto došli prije 50 minuta, al ne uspijevamo da odemo.

Rebus iznad Dobraštice

Max vozi, ja mu „drajv baj vajer“ pametujem kako da proba nabrat’ još koji metar pa da krenemo dalje. Nakon 50 minuta cigle u centrifugi… oboma dosadilo.

Max kaže:

Ajde probaj i ti, možda … pa mi našteluje visinu sica da mogu fino da dohvatim komande.

Uzmem ti ja to, brale moj, pa kao ono Mirko u Maratoncima razmišljam:

„Sada će te videti kako se vozi.“

Ali naravno ne ide ništa bolje. Nema modela koji radi.

Odluka (da, ta)

Igalo nam je cijelo vrijeme u bezbjednom dometu, na izvolte. Ali neki kumulusi se ipak formiraju SZ od nas u pravcu Vrbanja, a tamo još dalje iza je kumulostrada i ja pomislim dal da krenem preko Dobraštice.

To je taj „najbolji“ dio leta koji baca u sjenku sve ostale greške.

U tom momentu komande su još kod mene, imam 70 m manje nego Max maloprije, „sjajno“, naravno da nije za krenuti.

Ali na jednom od onih kumulusa kao da mi se ukaza Riletov lik – preCednik Gromovnik drži dvije adijabate, suvu i mokru i sprema se da pogodi bazu. Znak!

Vjerujte mi na riječ.

Hipnotisan iluzijom odlučno zalomim ka Vučijem dolu.

Vučiji do

U toj putanji iza Dobraštice ima rupa kao na magistrali Igalo–Kamenari, pa i dalje držim komande, ipak bolje jer nije mi prvi put tuda. Maksimu najavim rotor s kojim sam već na ti.

Sigurno je pomislio kakav je Dule kralj:

Kreće u napad, proročki najavljuje šta će se desiti, odrađuje probleme…

A srećom, ne vidi mi oči i da s njima kao geometar pretražujem ima li iđe da sletimo ako ne dobacimo do dola.

Jer nisko smo, baš nisko, a vjerovatno zbog veće primjese istoka curimo – kvalitetno.

Max pušta trimere, zeleni vuk odma ubrzava ka Vučjem dolu najkraćom linijom preko nekog ružnog terena koji čak i produkuje slabašan termal, ali prenisko smo da probamo, moglo bi nas skupo koštati.

Slijetanje

Sad je već izvjesno da ćemo dobaciti, ali bit će tjesno. Komande su još uvijek „u mene“, što bi rekli hercegovci, ali slijetati sa prednjeg sica je loša ideja, nije ni potrebno.

Max trimuje, uzima komande, najs usporavamo i polukružno ulazimo na slijetanje, lagani fler, smireno – ma perfektno.

Majstorija, i zbog toga moj duboki naklon, iako sam za svaki slučaj sletio na airbag.

Spakujemo napravu i šipčimo do mob. signala, čujemo se sa Tonijem. Za njim u konobu na Vrbanj stižu Profa i Onaj.

Kreće razmjena ekspirijensa:

njih dva su fino letjeli, donose izvještaj da za razliku od nekadašnje tvorevine iz Jajca vjetrulja na sletištu stoji i kažu da dobro radi.

Veče nas je stiglo tu.

Da, jučerašnji tandem let je na kraju ipak ispao dobar.

Dule

---

Snowpiercer, instruktor i kafana

Kao što sve i biva kada smo mi u pitanju, tako je i ova luda ideja došla potpuno iznenadno, neposredno i rodila se iz nekog neozbiljnog razgovora… i tako neuračunjivi instruktor, još rizičnijem meni, pristane da bude putnik u tandemu, ha ha – valjda shvatate da nešto nije u redu.

Next thing you know – eto nas na našoj Dizdarici, i stvarno samo smo tandem ponijeli, ta činjenica je valjda Profu i zbunila do te mjere da je zaboravio da nas ‘suje jer opet kasnimo (šala mala, Profa je duša od čovjeka i jedan pacifista, ako izuzmemo činjenicu da bi amerima spržio nuklearnu).

Rile je tu da sve to isprati jer kao predsjednik mora biti glas razuma, a i kao kontrola potencijalne štete, jer najbolje zna kakve dvije nestabilne persone se kopčaju da lete zajedno (svi misle preCedniku je lako sa nama… HOW YES NO); da li treba dalje opisivati ovaj potpuno  apstraktni prizor kada nam je ,,ONAJ’’ sidro (čitaj sigurnost)…

Upravljanje tandemom i sama kontrola je u srži ista kao i sa solo krilom, osim što kada

,,zajašete’’ ovog diva, iako je vrlo odazivan na komandama, postane jasno da je to jedna ozbiljna sila i da njegovo kretanje najviše sliči vozu ,,Snowpiercer”; brale, taj kada krene – krenuo je, više se ne zaustavlja do odredišta.

Da ne dupliram priču – Duka je već detaljno opisao svoju verziju leta, ja ću samo dodati svoj realan ugao i iz velikog poštovanja neću otkrivati kako je to ustvari z…… bilo. Neću ulaziti u detalje njegovih vizija i ukazanja, pa ću reći samo to da je odluka bila… hrabra.

Još ću vam reći da smo posle slijetanja u Vučijem dolu, kako to sveti običaj PP nalaže, otišli u najbližu kafanu na Vrbanj da baš ja častim ekipu – jer ko leti tandem, on i zaradi nešto, logično jelte… e, ja nisam vidio ni pare od mog putnika, ali sam zato taj dan zaradio par sijedih i naučio bitnu lekciju da putniku ne dajem komande, naročito ako ima čudan pogled.

Ljudi moji, sreća je velika pa je ovaj izvještaj imao ko i da napiše, a nije ni sreća koliko moja vještina što sam oteo komande kamikazi i prizemljio nas lagano kao pero, profesionalac, šta drugo da kažem.

Da nije sve tako crno i da je Duka bukvalno podijelio čašu žuči sa mnom svjedoči fotografija u prilogu jer mi nije živ dao da sam nosim sve stvari nego smo na ravne časti (nekom njegovom matematikom) ortački ponijeli opremu.

Druženje smo nastavili u pomenutoj gostioni, gdje smo sasvim slučajno nabasali na poznatu družinu: Dadu i Iskru (javnosti poznatiju kao Jakota) u pratnji Braca, Aca i Maleta.

Sve u svemu smo imali jedan neobično – običan dan koji ćemo pamtiti i prepričavati kao lijepu uspomenu iz vazduha, ali još ljepšu na zemlji. Moj prvi tandem let sa Duletom na prednjem sjedištu je ipak ispao PREEEEEEEDOBAR…