Majski međunarodni klubski kamp

27.04. – 01.05.2024

Sve to je više nego dovoljan motiv da se čovjek utijesni u okruglastu kabinu i savremenom letilicom u društvu prijatelja Adija zaputi ka najljepšem zalivu na svijetu. Vedro nebo i zaobilazni prilaz Dubrovniku u lijevom školskom krugu preko Korčule i Mljeta iznad jadranske modrine, su pokretale plavkaste osjećaje neodlučno pomiješane između duha ronioca i pilota, borba između dva divna načina provođenja vremena u prirodnom okruženju koje je ipak rezervisano za nekolicinu odabranih.

Adriafly okuplja pilote iz čitavog regiona. Kristijan iz okoline Dubrovnika je razdraganim glasom i impreisvnom dobrodošlicom potvrdio činjenicu »POČELO JE«! Upoznavanje je munjevito preskočilo u razdragane razgovore koji su slijedili na putu ka Igalu i nisu ličili na one kada se ljudi prvi put sreću. Posmatrajući sa strane je to bilo radosno i poskočno veseljačenje starih prijatelja ili rođaka koji se nisu dugo vidjeli.

Plan o tome da nakon što prođosmo ljubazno pogranično osoblje krenemo do apartmana je bio odlučno porušen stavom Kikija da nipošto ne smije da zanemari Dušanovovu decidnu instrukciju da nas direktno doveze direktno do njega. Slijedio je srdačni Duletov prijem u jedinstvenom stilu, a mila i vrla domaćica Rada je spremila dobrodošlicu večerom koja je u stvari bila gozba sa najraličitijim domaćim dobrotama. Jako brzo su krenuli razgovori, a o čemu, nego o dnevnim podvizima i prigodama na Dizdarici, kao i o pripremama za naredni dan i okupljanje koje je dugo priželjkivano.

Dizdarica

Letačkim aktivnostima na Dizdarici se u klubu Adriafly uvijek pristupa sa velikom brigom i pažljivoj pripremi. Dušan je proučio meteorološke uslove i napravio plan letenja, a sve to u tijesnoj saradnji sa Ristom koji je brinuo za logistiku i ugođaj. Planovi ambiciozni, a Dizdarica i Zelenika, za veliko čudo, jako gostoljubive; kao da znaju da brojnim gostima treba lagano jedrenje grebenom za uvođenje i navikavanje na uslove letenja, te buđenje letačkog osjećaja. Nedovoljno energije za odlet sa lokalnog letilišta, a dovoljno za trening, »šetnju« do morske obale i slijetanje u mekano zelenilo mlade proljetne trave bilo je potaman većini prisutnih pilota koji nisu težili ka kilometrima ili satima u vazduhu. Kako je vrijeme odmicalo i što je sve više krila bilo na sletištu – a manje na nebu, do izraza  je dolazilo glasno ispoljavanje letačke radosti i pakovanje opreme sa žarom na licima zadovoljnih pilota koji je nemoguće prikriti. Karakternu notu kluba novskog kraja je upotpunio kandidat za pilota Maksim, obigravši sletište dobrom domaćom šljivovicom, nagradnim bonusom za dobro obavljen zadatak: uživati u letu. Nakon ljute čašice dobre žujke je ugođaj dobio epilog dobrodošlice.

Dule, Nidžo, Profa, Radun, Mio, Adi, Žile, Žarko i Risto iz regiona, kao i Agnes iz Švicarske i Gytenis iz Holandije su se pored divnog letenja počastili izvrsnim roštiljem, domaćim pitama, svježm domaćim hljebom i hladnim pićem.

Sve je jasno ukazivalo da je klubski organizator Risto imao i zaleđe vrijednih žena oko spremanja ručka. Druženje, razmjena iskustava, dorade i finalna podešavanja opreme te montaže dodataka su navodile na jasan utisak da se spremanje opreme nakon letenja preobrazilo u pripremu za naredni letački izlet u Hercegovinu.

Trebinje

Sledećeg dana smo se ranim jutrom zaputili u grad na rubu Popovog popovog polja. Trebinje je stari grad koji je neprekidno naseljen još od kamenog doba. Grad ne oskudijeva kulturnim, arheološkim i vjerskim tvorevinama, ali kod nas je preovladavalo zanimanje o klimi, vremenu i obližnjoj planini Leotar, te ćudljivim vjetrovima koji dnevno ćarlijaju regijom. Dule je pored brižno pripremljenih i urađenih brifinga o sletištima i samom poletištu na Gljivi pripremio precizan nacrt planiranog preleta. Nama, manje iskusnim preletačima sa oskudnim poznavanjem hercegovačkih toponima je plan zvučao utopičan i preambiciozan, moglo bi se reći više kao Duletov specifičan humor. Polijetali smo jedan za drugim čim je proradilo jer je »vremenski prozor« kvalitetnih vremenskih uslova za letenje na ovom lokalitetu jako mali. Nakon polijetanja smo se jako brzo aklimatizovali na dinamiku koju dan pruža i prepoznali obećavajuće uslove za odlet i upoznavanje letilišta i okoline. Većina je pokucala na vrata Popovog polja koje je toga dana bilo dostupno i pilotima sa iskustvom bez trocifrenog broja sati u vazduhu, neki su se odvažili i za ulazak i »šetnju Poljem«.

Na žalost, zbog višestrukih tehničkih problema radio-veza je funkcionisala samo djelimično te smo se letenja prihvatili svako sa svojim vlastitim odlukama i osjećajem na tuđem terenu. S obzirom na letenje isključivo pomoću vlastitih odluka na nepoznatom terenu su ipak individualno postignuti fantastični rezultati. Pošto potencijal dana nije bio iskorišten do kraja, ipak naš vođa puta nije bio naročito oduševljen. Profa je grčevito pokušavao da me brani doživljavajući Duletove riječi »Ako te iko udavi, ja ću« kao nerazgovijetnu prijetnju.

Slijetanje u Trebinju je karakterisao jak prizemni dolinski vjetar ukršten sa termičkom aktivnošću, tako da panoramsko nadlijetanje grada nije proteklo u potpunosti opušteno kao što je to bio slučaj tokom letenja nad Trebišnjicom. Svi su zabilježili solidne letove, uživali u magičnim pogledima, a što je najvažnije kao gosti smo iskusili karakter letenja ovog kraja. Uprkos činjenici da dolazimo sa sve četiri strane svijeta, više nije upitno međusobno prihvatanje – nego smo shvatili da smo jedno. Slijetali smo i na južnom i na sjevernom sletištu, te se na kraju sjatili na terasi hotela gdje nas je Mišo svojski napojio i nahranio. Smiraj dana smo takođe iskoristili za večernje mirno spuštanje sa poletišta preko grada, kao i za obuku kandidata.
Maksim je bezprijekorno izveo svoj prvi visinski let, što je naglasilo sjajno proveden dan u najjužnijem toplom gradu Hercegovine. Osjetio se svojevrsni ponos obojice instruktora koji je bio pomiješan sa blagom sjetom jer je instruktoru Radunoviću mladi ptić Maksim prerastao poligon i odletio iz gnijezda da dalje uči na zahtjevnim letilištima iz bogate riznice instruktora Stevovića.

Krnovo

Nakon preletaštvom začinjenog dana je slijedio trening, letačko brušenje i druženje na veličanstvenom Krnovu. Tu se naš Dule magično iz instruktora privremeno preobrazio u turističkog vodiča sa spremnim odgovorima na brojna pitanja.  
Put iz Herceg Novog vijuga kroz Nikšićku kotlinu u kojoj su nerijetka nalazišta iz paleloitskog doba. Nadomak Slanog jezera, čija džinovska brana površine 5.7km²  ne može ostati nezapažena, se nalazi čuveni rimski most. Kako smo rijetko u prilici da posjetimo građevine iz III vijeka je jasno da smo nešto vremena odvojili za šetnju preko 37m duge najstarije vještačke tvorevine daleko naokrug. Dušan nas je upoznao sa brojnim istorijskim činjenicama, a ostaje upečatljiv detalj o pronalascima stećaka u samoj građevini – predpostavlja se da su u turbulentoj istoriji neke civilizacije koristile kvadratni oblik čvrstog stećka kao građevinski material za obnovu. Posjetili smo obližnju crkvu i groblje na kojem se nalaze brojni impresivni stećci koji svojom čvrstoćom i izgledom prkosno odolijevaju zubu vremena.

 Samo visoravan na Krnovu na visini oko 1500m nad morem u centralnom dijelu države i pravougaono proteže od jugoistoka ka sjeverozapadu u dužinu oko 12km. Ćudljivih je klimatskih uslova i geo-morfoloških osobina, što ga jasno izdvaja od ostalih predjela zemlje. To ga čini svojevrsnim rajem za ljubitelje slobodnog letenja  i netaknute prirode.

Dan je odmicao i vremenski razvoj je svojim šarama po nebu nagovještavao da je letenje veoma neizvjesno. Ipak su se u drugom dijelu dana formirali uslovi za bezbjedan i miran spust sa gornjeg poletišta na koje, zahvaljujući terenskim vozilima i vještim vozačima, nije trebalo poći pješice. Nakon prvog leta se ukazivalo da su uslovi sve bolji i dinamičniji, te je jedna grupa pošla na vrh planirajući drugi let. Oni što im često pakovanje pakovanje nije milo (Slaven i Mio) su do mile volje nisko jedrili na dinamičkoj snazi vjetra uprtog u donji greben poligona; vježbajući, polijećući i slijećući mnoštvo puta, prelijećući pratioce – uživača i fotografa.

Puni utisaka iz letenjem obogaćenim predhodnih dana smo odjseli, naravno gdje drugdje, nego u lokalnom caffe baru »Ranč«. Velika doza zadovoljstva je odisala izvjesnom sjetom jer meteorološki uslovi »Majski Adriafly kamp« ovim danom dovode do kraja ovog klubskog okupljanja.

Vranovo brdo

Slovenačka letačka ekipa zahvaljujući Dušanovom vrlom angažmanu nije imala vremena za razmišljanje kako utrošiti to nešto malo slobodnog vremena, nego je bilo potrebno odabrati između nekoliko odličnih izbora. Sledeći dan smo se zaputili na Vranovo brdo, tvrđavu poznatu i kao Sveti Andrija.

Reklo bi se da je bilo vrijeme za još jedan čas istorije, međutim pažnju su krali vrhunski vidikovci sa kojih je moguće uživati u Boki na dlanu. Sama šetnju su ispunjavali susreti sa domaćom faunom, tako da nije izostalo ni pobliže razgledanje izobilja blavora, koji te prepadnu samo prvih nekoliko puta. Nešto manji razmak među obrvama i odsustvo osmijeha na licu se dešavao prilikom bliskog razgleganja stražarski raspoloženog poskoka nedaleko od tvrđave.

Veče kod našeg domaćina je domaćica iskoristila da opet pripremi razne dobrote, ovog puta naglašavajući mediteran i morske plodove. Uz večeru su pali dogovori i obećanja za što skorija ponovna druženja i zajednička letenja.