05.07.2026
Žaro
Zlatiborisanje, uh, da mi je više takvih dana. Veče uz zvuke mandoline i dobro druženje, a onda vožnja preko zemlje Srbije da se nađe poletšte za goste to jest nas. I nađe se Arilje i Rašo, eto ja mislim da znam polećet ali mi je u djeliću sekune mnogo značilo Rašovo „Gore ruke, gas gas gas“
A na slijetanju porodica koja nam obezbijedi osjećaj da su zbog nas produžili svadbeno veselje. Kad saberem, samo jedna rečenica mi pada na pamet: UPOZNAJ SRBIJU da bi je više volio.
Još ako mi Dule nađe snimak polijetanja faliče mjesta u kalendar 🤣
Nikola
Neki kažu letenje je važno a društvo nije bitno. Ja se s tim nebi složio. Na Zlatiboru se moje uvjerenje potvrdilo. Akcija je bila fantastična iako je vjetar bio jak i mrsio nam planove. Divni ljudi koje već poznajem i fantastični domaćini što sam zahvalan da sam ih upoznao, napravili su događaj nezaboravnim. Nismo se pokolebali pa su neki čak i u takvim uslovima prebacili granicu od 50 km!!!
Ostali koji nisu uspjeli toliko uraditi u letačkom smislu, uz kratki let dali su svoj doprinos u širenju dobrog glasa o našem veličanstvenom klubu Adriafly. Divni domaćini, izvrsna ekipa, hrabrost, nepokolebljivost i vedar duh. Što čovjek još može poželjeti osim još mnogo ovakvih akcija.
Još da naglasim da je Oto bio ooooduševljen izletom. To je iskren komentar bez trunke preuveličavanja😃😃😃
Profa
Pozdrav za sve učesnike i naravno za one koji nisu bili na Zlatiboru.
Odvojih malo vremena da napravim kratak rezime dogodovština na Zlatiboru.
Došli smo na Zlatibor u petak da počnem od mene, Kikija, Nikole i Žara, a prije su došli Dule, Risto i Maksim. U petak je bilo mnogo jako, samo nije za Gugija koji je sa lakoćom doletio sa Vojske do našeg smještaja. Naveče smo do kasno ostali uz muziku koju je Bujić doveo. A naravno da napomenem da smo dobro večerali u čast Jovana Jovanovića pilota iz tog kraja. Sutra dan tj subota izašli smo ranije na Vojsku, međutim opet je bilo jako, tako da smo uz pomoć Zorana Petrovića Gugija otišli, kroz sela puna malina, trešanja i višanja do gradića Arilja. Tamo smo uz pomoć lokalnog pilota Raša pošli na brdo Pogled i svi poletjeli.
Kada je Maksim našao stub za podizanje i odletio čak 10km do sela Svračkovo, sreću nije mogao sakriti Gugi koji je odmah za njim poletio i naravno doletio je do smještaja nekih 50-tak kilometara. Mi ostali smrtnici, među kojima sam i ja, smo nakon kraćeg leta sletjeli na livadu gdje smo svratili kod lokalaca porodice Đurić. Tamo su nas dočekali bolje nego naši ukućani sa gajbama pive kolačima i ostalim đakonijama. Sve je proteklo po pravom programu i odatle smo otišli sa autima nazad na poletište Vojska. Bilo je kasno tako da je vjetar opao na nekih 15km/h. Tu smo ostali do mraka. Uz divne letove naših pilota: Dula, Rista, Maksima, Kikija i Nikole. Posle letenja do kasno u noć, vratili smo se na smještaj, gdje nas je čekao gulaš sa pireom. To nam je bila oproštajna večera divnog druženja na Zlatiboru.
Sve smo pojeli, hahaha, i tada je došlo do razilaženja. Žaro je prvi pošao nazad kući, a za njim Dule sa svojom ekipom: Ristom i Maksimom. U nedelju ujutru smo i mi : (profa, Kiki i Nikola) pošli kući sa lijepim utiscima sa Zlatibora iz Srbije.
Kiki
Konacno krenusmo na put!
Pravac Srbija-Zlatibor. U mog Scenic-a skupili se Profa, Nikola i Nikolin Mali Oto.
Iako u Renolu nema Klime, a ni ventilatora kabine, šega, šala i komika nas nije zaobišla cijeli putem…
Nakon nepunih 5, 6, 7 sati dolazimo u Vilu Đokić đe nas je domaćinski dočekala lokalna ekipa s ićem pićem i vrhunskim bendom koji nas je zabavljao do kasno u noć.
Sutra dan je na Zlatiboru bio jak vjetar pa smo se zaputili 50-ak km udaljeno mjesto Arilje đe je vjetar bio Taman. Iako smo se malo pogubili putem, nije nam bilo krivo jer ne bi ni vidili neizmjernu ljepotu pejsaža. Lokalac Rašo ostavlja svoj bravarski posao da bi nam pokazao uzletište i sletište (tri put hura za Raša)!
Na sletištu nas domaćin Đurić zove da sjednemo kod njega na Taracu đe smo praktično doživili pravo srpsko gostoprimstvo!
Naime stukli smo mu gajbu pive…
Na povratku smo uspjeli uhvatit priliku da letimo i na Zlatiboru.
I na kraju moram izraziti ponos jer sam s ovim izletom zapečatio letenje kroz sve države bivše Jugoslavije!
Ipak sam zadnja generacija pionira!
Dule
Iako ipak ne propuštam ni jednu akciju, ova druženja su mi postala ozbiljan problem.
Odavno tvrdim da je letenje na kesi i prkošenje gravitaciji loša ideja, iako će većina onih nabrijanih reći da je ovo što govorim svetogrđe – jer, eto, u praksi to stvarno radi, pa dok visimo o tim koncima, odletimo po 50 kilometara. A rado bih sad s njima raspleo po svojim tvrdnjama o bezveznosti ovog sporta koje su 100% tačne, ali odužilo bi se, pa tu diskusiju i njihovo dokazivanje kako je fizika na našoj strani ostavljam za onaj kviz na Adriafly grupi.
Ali evo vam i ova zadnja akcija, ona je samo jedan dokaz u moru mojih tvrdnji da je ovo letenje samo po sebi pogrešno.
Deset dana ranije sve isplaniram, spakujem se precizno da ne zaboravim neku napravu ili, ne daj Bože, krilo i spreman kao Ruski SPECNAZ odem na letenje, navodno.
300 km vozim i trpim ove moje leteće Novljane, stignem i onda se uvijek desi isto: dočekaju me poznati i neki do tada nepoznati divni ljudi, predjeli, domaćini i letenje postane potpuno nebitno.
Kao da je neka zavjera.
Ma ne može mi niko reći da nisam u pravu, jer pazi ovo: prvo ujutro na Zlatiboru komplet lepinja, pa kafica, engine ON, pa sve lagano „uprvu“ prešpartamo zlatiborska brda uzduž i poprijeko, negdje izvor, negdje pivo, negdje opet kafica, pa domaća makovnjača, sve redom, da se što ne preskoči.
Onda sutra, kad smo se prikupili na Vojsci, vijećamo „za Arilje?“, izvijećamo „za Arilje!“ i sa 4 auta onako prelijepo promašimo „prečicom“ preko brda Šumadije kroz malinjake i voćnjake.
Kad smo stigli, sačekao nas čelični Rašo, žestok kao kovačka vatra, sve nam objasnio, pokazao, odvezao, dovezao; auu, gledam ga i razmišljam, ne znam zašto sam uopšte i palio kola prekjuče, mogao sam mu samo reći: „Aj dođi po nas u Novi“. Na sve to uzeo je sebi u obavezu da pazi na Ota dok smo mi letjeli.
Odletimo, sletimo, kako ko, manje-više. E, ali onda kad sletiš u dvorište nevjerovatnih Đurića tu si ga zavario, puna trpeza, nema ti mrdanja. Drama kad smo krenuli da idemo. Pustiše nas uz obećanje da ćemo doći opet. Aj ti sad slaži majčin sine ako smiješ.
I sve super, a u stvari pokvarili su mi plan svi ti događaji i ljudski biseri, definitivno, jer koga briga za visinsku razliku, kilometre i vario kada te sačeka sve to što ti ovi divni ljudi i predjeli prirede? Nikoga. Zapitam se čemu te bespotrebne letačke radnje, otpakuj, falširaj, zamrsi, razrazmrsi, poleti, leti, sleti, kad sam mogao ono: lagano desni žmigavac, turn off engine i odmah kod Đurića u esencijalnu ladovinu i ladno pivo.
Zbog ovakvih situacija u zadnje vrijeme ozbiljno razmišljam da uopšte ne nosim opremu kad idem na letenje. Čini mi se da je to dobar način da ovaj problem držim pod kontrolom, a i bit će više mjesta u gepeku, a i manja potrošnja.
Šta će mi oprema kad idem na letenje?
Prodat ću je ili pokloniti nekom neupućenom entuzijasti koji pojma nema da će sa njom vrlo brzo dobiti ovakve probleme.
Maksim
Zlatibor:
- Foča
- Šargan
- Zlatibor
- Borko nesuđeni domaćin
- Gugi pravi domaćin
- Dubai palačinka od 550 mm
- Komplet lepinja
- Dule pokazuje ljepote Zlatibora
- Zbor
- Šljivoviski
- drug Đenka
- Muzičari
- Jovan Zmaj
- Putešestvija
- Spiderman na djelu, lično i personalno
- Arilje
- Rašo KRALJ
- Svračkovo curaža
- opet Rašo baš čelik
- kupanje Rzav sa Rašom
- hacijenda Đurića
- Vojska sjever
0 komentara