Prvi put sa Duletom na Dizdarici

05.05.2024

Tehnički govoreći prvi put je to bilo kada smo zajedno bili u tandemu, a i ovog puta je i Risto bio sa nama…

Osvanuo je prelijep i miran dan iznad Herceg Novog. Dule, Risto i ja smo se uputili prema našem poletištu pod Orjenom sa ciljem da, u koliko meteorološki uslovi budu povoljni, prvi put smjelo napustim gnijezdo i samostalno poletim sa Dizdarice. Dule je poletio prvi kako bi potvrdio da su uslovi mirni sve do sletišta a onda je došao red na mene. Raširenog krila ukačenog za karabinere, zakopčane kacige, provjerene radio veze i sa velikom dozom fokusiranosti sam stajao gore spreman da Dule da zeleno svijetlo. Čekajuci tako, navirale su sve one stvari koje sam sa Žarom satima vježbao na Krnovu, svi savjeti koje su iskusniji piloti našeg kluba nesebično dijelili sa mnom i ponavljajući plan leta iznova i iznova. Sa zvučnika stanice stiže lijep glas, ne pričam o Duletovoj boji glasa već o sadržaju poruke koja je upućena meni, ,,Sve je mirno, kreni kada budeš spreman…“. To je to, pomislih, sve što smo radili do sada je vodilo do baš ovog trenutka. Otkucaji srca se ubrzavaju od uzbuđenja, odrađujem poslednju provjeru i uz prvi interval vjetra podižem krilo i hvatam zalet. Krilo me preuzima i Risto mi daje riječi podrške: ,,Ajde jako, trči, trči, BRAVO MAJSTORE…“.

U vazduhu sam, moje krilo i ja sami, prelijećemo prvi red drveća i pogled puca na hercegnovski zaliv. Udobno smješten u sjedištu uživam u svom prvom letu sa Dizdarice, našoj kući. Pejzaži koji se smjenjuju svakim trenutkom provedenim u vazduhu, ostavljaju me bez daha. Posmatram grad u kom sam odrastao iz jedne potpuno nove perspektive, nikada prije mi nije ovoliko lijepo izgledao. Polako gubim visinu, prilazim Zelenici i znam da se ovom čarobnom iskustvu bliži kraj. Na sletištu pod hladovinom drveta vidim Duleta koji mi daje poslednje instrukcije za prilaz i nekoliko minuta kasnije nogama dodirujem tlo i slijećem na istu onu livadu na kojoj sam dočekivao klupske kolege diveći im se kako graciozno plešu gore u vazduhu visoko iznad mene. Skupljam krilo u ružu i užurbano hodam prema Duletu kroz visoku travu. Sa osmjehom razvučenim od uveta do uveta ga grlim, kao malo dijete koje je napokon zaslužilo tu nagradu koju je tako dugo čekalo i koju je neprestano priželjkivalo.

Nedugo nakon izlaganja mog doživljaja i iskustva sa Duletom, stiže nam i Risto da podijeli sa mnom taj trenutak ogromne sreće koji me je obuzeo. Nastavak našeg druženja se, logično, odvio u kafani, jer mora se proslaviti činjenica da je član Adriafly-a upisao svoj prvi visoki let sa Dizdarice…

Iskazao bih veliku zahvalnost našem neponovljivom Duletu na svemu što čini da ovaj sport prikaže u najboljem svjetlu, strpljivo ponavlja one krucijalne stvari po ko zna koji put i posvećenosti da paraglajding učini dostupan svima koji stvarno žele da lete;
Žaru koji nije dozvolio nijednoj dobroj prognozi na Krnovu da nam promakne bez treninga a sve sa željom da nas obuči i sebi obezbijedi više drugova po krilu u vazduhu;
Ristu na moru savjeta zlata vrijednih, radu sa mnom na samom početku, podršci i vjerovanju u mene;
Svim članovima našeg kluba Adriafly što imamo ovako ludački dobru energiju i zdravo druženje…

Sa željom za još više letenja, dobrih preleta, okupljanja, obaranja rekorda, roštilja i širenja paraglajding zajednice… do sledeće reportaže,

Maksim, Adriafly
Herceg Novi, 05.05.’24.