Piloti Adriafly kluba usavršavali letenje na naprednoj obuci na Ohridu

28.05.2025

SIV kurs Ohrid 2025       

Čovjek je još od antičkog doba bio fasciniran nebom i letenjem. Jedan od najznačajnijih izuma dvadesetog vijeka jesu složene naprave koje omogućavaju čovjeku da leti. Munjevit razvoj jedrilica je doveo do izuma koji je sličan padobranu, letilici koja je poznata kao parajedrilica ili paraglajder. Sa ovom letilicom, odnosno sa paraglajding sportom se po uzbuđenju i zadovoljstvom koje pruža ne može porediti ni jedna druga aktivnost u prirodi.

Početna obuka, kao i letenje u idealnim kontrolisanim uslovima je sa ovom kompaktnom i tehnički dovršenom letilicom jako bezbjedno. Bez obzira koliko vremena trebate da postanete vješti i iskusni piloti, ovaj sport pruža ogromno zadovoljstvo u svim fazama učenja. Baš to veliko zadovoljstvo koje letenje pruža, pilote kasnije odvodi u sve veće letačke avanture, bilo da se radi o figurama koje izvodimo u vazduhu – ili o preletima koji nas često odvode na zahtjevne lokacije i oštrije uslove za boravak u vazduhu. Ma koliko suludo zvučalo, vremenom pilot postane spreman prihvatiti izvjesan rizik pri planiranju svoga leta. Sigurnosni rizik možemo gledati kroz vjerovatnost i ozbiljnost posledica neke opasnosti.

Pilot edukacijom podiže nivo poznavanja letilice, boljim poznavanjem meteoroloških uslova prepoznaje situacije koje nisu bezbjedne, tehnikama letenja i tehnikama vladanja svojim osjećanjima otklanja izvjesne izazove. Mnogo je faktora koji utiču na smanjivanje rizika, a usavršavanjem tehnike vladanja krilom i treningom prepoznavanja vanredne situacije pilot može otkloniti bezbjednosne izazove koji nas mogu snaći u vazduhu uprkos dobro pripremljenom planu leta. Bilo da ste rekreativni panoramski izletnik u vazduh ili avanturista koji obilazi različite planinske masive u žudnji za preletima, kurs vanrednih postupaka u vazduhu je neosporivo edukacija koja podiže sigurnost u letu.

Adriafly, međunarodni paraglajding klub, kroz  edukaciju, treninge, preduzimanjem mjera povećanja bezbjednosti, gradnjom i održavanjem infrastrukture poletišta i sletišta nastoji i doprinosi poboljšanju stepena bezbjednosti svojih članova, kao i pilota iz prijateljskih klubova. Ove godine se to između ostalog ogledalo u organizaciji i izvođenju desetodnevne paraglajding obuke nad Ohridskim jezerom. Mio, član Adriafly kluba, je po preporuci mentora Stevovića, organizovao odlazak na SIV kurs pod vodstvom svjetski poznatog akro pilota i priznatog master i SIV instruktora Mende Veljanovskog.

Okupivši se u mračnoj i kišnoj ohridskoj noći, otišli smo u restoran Dva bisera koji se nalazi u sklopu istoimenog hotela. Razgovarali smo sa zebnjom, ali ne zbog zadatka koji je pred nama, nego zbog neugodne meteorološke slike. Iako smo jako brzo shvatili ćud promjenjljivih i nepredvidljivih mikroklimatskih uslova Ohrida i Galičice, prvi dan posvećen teoriji je odisao izvjesnom tenzijom – kako zbog nepoznanica, tako i zbog vremenske slike. Neizostavno je da se naglasi da se naša učionica i prostor za brifinge nalazi „u vazduhu“. Prepletena metalna konstrukcija koja sve drži iznad litice i nekoliko vremešnih dasaka davalo je podpuni avanturistički doživljaj. 

Pravi dobri nama poznati osjećaj se takođe vratio: dovoljna je bila rečenica instruktora Mende „Uzmite opremu, idemo na poletište“.

Naš kamp je održan u periodu od 10. do 20. maja na atraktivnoj ohridskoj lokaciji Ljubaništa. Za bezbjedno i uspješno izvođenje je bilo potrebno obezbjediti prevoz na poletište Galičica. Za bezbrižne restransporte se brinuo profesionalni i duhoviti vozač Kirčo, kome smo jako zahvalni za trud i strpljenje. Da bi radnje u vazduhu izvodili bez straha od vode se možemo zahvaliti Bobiju, koji nas je netremice posmatrao iz svog brzog gumenog čamca, spreman za akciju.

Poletište Galičica se nalazi unutar istoimenog nacionalnog parka, orijentisano je na zapad sa nadmorskom visinom 1580m. Leti se u rasponu vjetrova od jugo-zapadnog do sjevero-zapadnog od aprila do novembra. Lokalno popularno ime lokacije je „Baba“. Uprkos želji, prvi dan je protekao u duhu teorijske radionice i brifinga na poletištu bez polijetanja. Leđni vjetar je bio neumoljiv.

Nedelja je otvorila vrata neba za letenje. Kirčo zavergla kombi, Mendo kao pravi vođa uskače pored njega, a Maks, Žare, Mio, Kiki, Stjepo Nikola i Rile upadoše sa osmijesima i pošalicama. Naravno, svako je zauzeo neku poziciju i do kraja obuke je čuvao kao svoju busiju u kombiju. Kiki je odmah poslije prvih obrtaja točkova zaspivao, tako da smo ostali dobili glasovni prostor u kombiju 😊

Kao što je i svaki naredni dan bila praksa, Mendo se prvi vine u nebo svojom akrobatskom letilicom. Nad jezerom izvede nekoliko akrobatskih figura. Često nas je počastio helikopterom, tako smo shvatili da ga ne zovu uzalud „helico master“.  Putem radija nas izvijesti o uslovima uz planinu i nad jezerom. Spremanje opreme, kačenje plovka na ručicu padobrana, priprema opreme za moguće slijetanje u vodu, opremanje spasilačkim prslucima i blago uzbuđenje su elementi prvog leta u kojem nam je instruktor opipao „letački impuls“.

Polijetali smo po dogovoru, ali spontanim redoslijedom koji se kasnije ustalio u dnevnu praksu. Poletište je veoma bezbjedno i u prosječnim uslovima su polijetanja odvijala sa lakoćom i bez tenzije. Kako bi drugačije moglo biti na ovom ogromnom planinskom masivu.

Planina Galičica se proteže između dva najveća makedonska jezera – između Ohridskog i Prespanskog je položena u pravcu sjever – jug,  na granici Sjeverne Makedonije i Albanije. Najviši vrh Magaro je na visini 2.254m ostao veliki neosvojeni san svih nas. Taj san je prilično jednostavno ostvariv, ali naš zadatak je zahtijevao koncentraciju na druge letačke elemente. Ovdje biljni i životinjski svijet prosto buja i nema prizvuka krša, baš zbog mikroklimatskih uslova i velike količine kiše tokom godine. U ovu tvrdnju sa padavina smo se uvjerili i uhvatili ritam vremenskih smjena, oblaka i vjetrova nad masivom i jezerom.

Uprkos našem zadatku, nakon polijetanja je slijedilo čisto deseto do petnaestominutno uživanje i opuštanje. Većini nas nije smetala odsutnost letačkih instrumenata. Umjesto zvuka varija nam je osmijeh na lice dolazio od vidnog penjanja u skoro pravolinijskom nezahtjevnom letu grebenom, te kasnije letom ka plaži i ka tačkici u jezeru koja je bila naš orijentir – Bobi i njegov čamčić. Pogled koji je pucao je, najmanje što se može izreći, bio preko bisernog neba i čudnovatog jezerskog plavetnila. Nije ni čudo što su primorci skoro redovno govorili da lete ka moru. Ako tome pridodamo činjenicu da je veličine skoro 360km² i da je najstarije jezero na našem kontinentu, ne griješimo mnogo ako ga nazovemo makedonskim morem koje nije slano. Providnost vode iz vazduha je prosto zapanjujuća, moguće je vidjeti dvadesetak metara u dubinu. Na turističkim tablama smo pročitali o neraskidivim podzemnim vezama Prespanskog i Ohridskog jezera. Može se reći da Galičica spaja i razdvaja ova dva jezera već toliko vremena da je to u odnosu na jedan ljudski vijek kao vječnost.

Prilazni dolet ka plaži kampa Ljubaništa je bila tačka javljanja i provjere radio i vizualnog kontakta sa instruktorom. Nakon uspješne komunikacije i potvrde da si u vidnom polju je ostajalo još da se namjestiš opušteno u sjedištu, provjeriš da je sve simetrično, namjestiš ručke komandi čvrsto u ruke i čekaš na kratko uputstvo kojem slijedi potvrda i komanda za akciju. Metodološki pristup je specifičan i u većini slučajeva saznaš koji manevar te čeka tek nekoliko sekundi ranije. Osnovni i može se reći najvažniji manevar „pitch pendulum“ smo prvi dan uradili svi, bez izuzetka. Radio je odzvanjao instrukcijama „koči, kooči, kočiii – pusti!; koooči, kooči kóčiii – pustì!; – PRIKOČI!“.  I Evo ga! Uz vježbu su kao sporedni proizvod krenuli frontalni kolapsi. Stepenovanje vježbi je ulijevalo sve veće samopouzdanje u sebe i svoje krilo, te ako nije bar malo zašuštalo i nekuda te ispucalo si imao osjećaj da je moglo da se uradi još jače i da traćiš let.

Oboriti krilo u spirali ka dolje i izaći iz manevra u samo jednom 360° zaokretu je za nas bio pravi izazov. Dobivši dva kruga ili još više krugova je bilo pravo čašćenje i u stvari smo shvatili kako nas je pomoću trikova i metoda učenja oslobodio da vladamo rotacijama. Pedagoški i iskustveni pristup mastera Veljanovskog je, ne samo otkrio naše propuste i nespremnosti, nego u istom koraku našao metode za svakoga pojedinačno da to popravi i da uradi sledeći iskorak iz svog balona sapunice. Svi kandidati su brzo proradili sa komandama u zoni ispod karabina i uspješno stabilizovali let nakon indukovane nestabilnosti u vježbi. Kolapsima, manjim kravatama i ostalim manjim letačkim smetnjama nije bilo kraja. Počeli smo da žudimo za još i još više, a ako bi pred nečim ustuknuli – tu je bio mentor da te, na način koji i ne shvatiš dok manevar ne uradiš, provede glasom kao rukom kroz bezbjednu proceduru koja laiku sa zemlje izgleda zastrašujuće.

Naravno, podizanje uloga povremeno dovede do nešto energičnijeg izlaska iz situacije sa manjim usputnim komplikacijama. Nakon toga, kada prijeđeš u normalan let, sve to nagradi glas instruktora „bilo je dobro, polako se pripremaj za slijetanje“.

Prvi letovi nazad i Maksimov akrobatski manevar SAT su bili naznaka ozbiljnog rada i napredka svakog pilota na obuci. Kao usputna nadogradnja je nastalo opušteno, odvažno i reklo bi se skoro folirantsko polijetanje u snažnom vjetru i u termici. Još jedan dobar sporedni rezultat je bilo slijetanje na tjesnac plaže. Trebalo je samo nekolika letova da shvatimo da je sve iznad vode slobodan prostor, samo da na toj „livadi“ ne raste trava i da se slijeće na kraj te „livade“.

Kroz zajedničke odlaske na ručak ili na izlete smo shvatili: svi piloti su promijenili pogled na letenje, odkrili nove vidike i mogućnosti krila, iskusili nešto drugačije. To novo i drugačije, ne samo da preporučujemo, nego bi trebala biti obaveza svakog marljivog pilota. Same pojedinačne napredke i ocjene tehničkog pristupa manevrima će instruktor ocijeniti i unijeti u APPI pilotske profile za svakoga posebno, naznačivši usmjeravanja na čemu pilot treba da poradi i kako to može da vježba.
Shvatili smo da je ovo posao koji započet i još se nije završio, treba samo da se spremimo za sledeći susret sa mentorom Veljanovskim sa kojim smo ostali prijateljski povezani. Ozbiljnost APPI organizacije kroz stalno mentorstvo nam je bila jasna, ali neki piloti su tu pripadnost čvršće osjetili prvi put. Jasno se nagovještavala veća, reklo bi se bratska, povezanost klubskih pilota koji su dijelili doživljaje tokom ovog impresivnog iskustva.

Ohridsko jezero sa svojim interesantnim arheološkim, biodiverzitetskim, antropološkim, kulturološkim, sportsko-rekreativnim i naravno gurmanskim posebnostima umije da očara svakoga posjetioca. Možete biti samo dokon turista i biće dovoljno da vas toplina tamošnjih ljudi ovoga kraja navede da istražite bar djelić bogatstva iz okruženja… Da popijete vodu iz brojnih izvora, obiđete neko za vas lijepo mjesto, okitite se ohridskim biserima i uz čašicu „žolte“ u smiraj dana lakše krenete na počinak. Napuštajući ovaj kraj ponijećete blagi trag iskustva i sjete, kao i želju da ponovo ovamo dođete, ponijećete snažne utiske te brojne lijepe uspomene.

Miodrag Kondić