Porodično okupljanje u Sloveniji

08.09.2025

Kako to inače biva kod stvaranja najboljih uspomena, tako je i ovo putovanje imalo obećavajuć i dinamičan početak. Nedelja još ni svanula nije, a budilnik se već oglašava, to je to, kreće ludnica… Odlazak na posao, posle smjene pravac Titograd na svadbu dragih mi ljudi, gdje će bti još mnogo drugih dragih ljudi i dobar provod je zagarantovan. Otkucava ponoć i magija prestaje jer me Stefan (inače iz Majstorovine) zove da krećemo, čeka nas duga noć. Krećemo pravac primorje, stižemo kod mene kući gdje već sve čeka spakovano i spremno. Brzi pit-stop: odlažem odijelo na vješalicu i oblačim prikladniju odoru za ono što dolazi, opremu na leđa, torba u ruku i nastavljamo… Malo kasnije stižemo ispred rezidencije Stevović gdje Dule u niskom startu već nestrpljivo čeka da krenemo, pakujemo se u jedan auto dok su u drugom Risto sa pojačanjem i oko 3h ujutru puna vatra – pravac Slovenija.

Ponedeljak – 9 sati kasnije stižemo… Ljilja, naš saučesnik u paklenom planu da nenajavljeno banemo Aniti u dvorište je već tu, nakon zagrljaja i pozdrava okupljamo se oko stola na kom se u trenutku stvorilo 10 kafa, 4 vrste rakije, 3 likera, svakojakih piva, domaći sokovi, meze, slatkiši i gostoprimstvo kom ne može parirati ni hotel sa 7* (šta bi tek bilo da smo se najavili). Pristižu Mio i Adi, ubrzo zatim i nezaobilazni dvojac Kiki i Nikola. Ozbiljnost je davno napustila ovaj naš mali skup i nakon sati smijanja i druženja krećemo do sletišta da napravimo kratak let kako bi se konačno upoznali sa Gozdom. Kratak briefing i vožnja do poletišta. Parkiramo 100-tinjak metera niže i pješačimo do poletišta. Uspon koji vodi do gore vješto skriva kakav dragulj se krije iza prevoja. Izbijamo na vrh i pred nama se ukazuje mali raj.

Najzelenija trava koju možete zamisliti – savršeno pokošena (i odmah postaje jasno da ovaj čovjek mnogo voli travu), drveno zdanje na sprat koje predstavnja gostionu i pod natkrivenom terasom pravo iz šanka se pojavljuje naš domaćin, jedan jedini – Primož!

Zaobilazimo formalne pozdrave rukovanja i padamo u zagraljaje jer svi dobro znamo ko je on, a ko bi ga i zaboravio nakon druženja u Drvaru. Hladne limenke piva su nam udijeljene bez oklijevanja i pitanja, malo kasnije raspakujemo krila i polijećemo sinhronizovano da oprobamo Gozd. Kratak let i brzo pakovanje da bi što prije bili opet gore. Druženje nastavljamo u idiličnom pejzažu i nenormalno dobroj atmosferi, zvučnik je odvrnut do kraja a i mi smo na maksimumu raspoloženja. Noć je poodmakla i vrijeme je da se malo odmori jer treba izdržati ovakvim tempom još nekoliko dana.

Utorak – Tih dana je prognoza bila loša za letenje ali idealna za roštiljanje pod, Primoževom vještom rukom sagrađeno, utvrđenjem pa se prema tome i upravljamo, nabavka ,,da ničega ne fali’’ i miris roštilja se širi. Ljilja, Anita i Zdenka serviraju sofru dok je za rešetkama naš maestro sa hvataljkom Luka Kondić iliti Mio Junior (geni su čudo). Opet žurka, mi u elementu, opet cijela Kriška Gora odliježe od naše pjesme i smijeha. Bilo je tu svakakvih priča, od letenja do opreme, od šale do ozbiljnih tema, čak se i neki obim pominjao – ko se više sjeća čega…

Srijeda je bila kišovita pa smo odlučili da se provozamo do Austrije. Villach – preko dana i NE, nismo obišli glavnu znamenitost… kao utješnu nagradu obišli smo kanjon Vintgar koji nas je ostavio bez daha i jeli neke ,,heklere’’.

Četvrtak – Dan je opet neletljiv pa odlučujemo kako bi ustvari bio dobar da nam dupe vidi put i tako zapalimo u Ljubljanu. Već duži vremenski period sam se nameračio na jednu ljubljansku piceriju (Pop’s Pizza) pa mi moji saborci ukazauju povjerenje i nakon obilaska gradskih znamenitosti odlazimo tamo. Nismo se pokajali. Nakon ručka smo prošetali centrom i uz besjedu zalili lokalnim hladnim točenim. Dule je uglavnom pio sokove, valjda smo mu bili zanimljivi slučajevi za posmatranje pa nije htio da gubi fokus.

Petak – Dan peti je rezervisan za južnije krajeve Slovenije gdje je prognoza bolja pa u konvoju odlazimo prema Lijaku. Neki su dobro letjeli a neki smo i iscurili, šta da se radi nego opremu na leđa i šipčenje do najbliže kafane. Tu se okupljamo i uz okrepu u vidu pice i piva krećemo nazad.

Subota – E nju upamtite jer je vrlo bitna. Mi je stvarno svi dobro pamtimo jer su nas utrenirani slovenci navukli na tanak led da se pješke sa opremama popnemo na Krišku goru kao da je to brdašce eto odmah tu iza par krivina, kako su tvrdili, i da oni to svakih nekoliko dana penju… ,,a ono Kardeljevo’’ 1472mnv ljudi moji. Sat i po kasnije, duša je u nosu ali bitan događaj nas čeka gore. Uz osvježenje puls se vraća u normalu i disanje se stabilizuje pa je došlo vrijeme za svečanost koja je krunisala našu posjetu. Predsjednik JPK Kriška Gora Tomaž je tu a i naš preCednik Risto je spreman, Mio vadi naliv pera i na opštu radost svih nas potpisuje se BRATSTVO ova dva kluba. E odatle i naslov ove reportaže.

Dok se grlimo stiže još jedna tura da krilata braća nazdrave ovom bitnom istorijskom momentu. Euforija je velika ali niko (pa čak ni Kiki) nije baš toliko lud da se spušta pješke nego pravac poletište. Krila se podižu i svi zajedno jedrimo po obroncima Kriške. Letenje je bilo veoma zanimljivo i zahtjevno jer da bi ostao u vazduhu morao si krasti uske termale koje je Kriška taj dan imala u ponudi. Sat vremena kasnije slijećemo, svi osim jednog člana, mislili smo da mu se pokvario stajni trap pa zato ne ide na slijetanje ali kasnije saznajemo da nas je samo, kao i obično, odrao a i imao je neke neizmirene račune sa Storžićem, pa vi vijećajte ko bi to mogao biti. Kada je i maestro aterirao uputili smo se, gdje drugo, kod Primoža, ovaj put je na dirkama roštilja bila Anita – ozbiljan konkurent mladom Kondiću, a da piće ne fali i da bude hladno pobrinula se gospođa Zdenka. Cijela ekipa je tu, Ljilja, Anita, Nataša, Minja, tetka Branka, naš najmlađi član Pavle, Dule, Mio, Adi, Risto, Stefan (to vam je onaj iz Majstorovine), Kiki, Nikola, Primož naravno, Tomaž, Jaka, Džo, Edi, Sandi, neki zalutali pilot nemac koji ima umjetnu nogu čovjek ali ga to ne sprečava da leti i udara po rakiji. Opet smo se zarakijali i proveli samo tako, ali… svemu što je lijepo dođe kraj pa je i ovaj stigao kaaaasno u noć.

Nedelja, nerado se pakujemo i napuštamo smještaj jer to znači kraj ovom predivnom druženju i boravku u Sloveniji. Doručak i kafa su dogovoreni kod Slekovića kući za istim onim stolom gdje su nas i dočekali, sabiramo utiske i dolazimo do zaključka da bi zbor u Sloveniji trebali uvrstiti kao redovnu godišnju akciju mada sam ja samo klimao glavom jer sam bio zauzet Anitinim kobasicama punjenim sirom i domaćim hlebom koji je umijesila, a i putnička rakija se neće sama popiti. Punog srca a i stomaka pozdravljamo naše domaćine sa ,,doviđenja’’ a ne ,,zbogom’’ jer se uskoro opet družimo a za lokaciju se uvijek lako dogovorimo.

Iskoristio bih priliku da se posebno zahvalim na svemu ovim divnim ljudima: Ljilji, Aniti, Adiju, Miju i Primožu, na gostoprimstvu, iskrenim emocijama, pažnji koju su nam posvetili, nezaboravnom druženju i osjećaju da u podnožju Kriške gore imamo nekog svog ko će nas uvijek dočekati širom raširenih ruku i osmjehom razvučenim od uva do uva baš kako to biva sa porodicom.