
Ludi kamen ili početak???
„Kad nismo znali da ne znamo“
Dođe vreme kada sam sebi postavim isto to pitanje: Kako je sve počelo?
Imam toliko odgovora da više ne znam koji je pravi.
Kao kada me moj dobri komšija zamoli da mu izaberem kolica najlepšeg šljunka, a ja u dvorištu imam gomilu od 20 kubika. Kako da odaberem baš ta?
U to vreme volja, tj. motivacija ili želja, kod mene je bila ogromna i presudna.

Slika 2: Aero-klub ,,Mihajlo Petrović, sportski aerodrom, deo padobranske ekipe pre skoka u leto 1986. Na slici (sleva na desno): pilot Radovan Kostović – Pepi, Miodrag Ivanović – Mićo, ja i Srboljub Negovanović – Srbo
Kao tinejdžer, jedriličar i padobranac u Aeroklubu „Mihajlo Petrović“ u Kraljevu, mislio sam da znam dosta, a posle nekoliko takmičenja u SFRJ mislio sam da znam sve o letenju, ili baš puno. Ni dva otvaranja rezervnog padobrana mi nisu pomutila takve misli. Bio sam okružen sve kvalitetnim sportistima – skijašima, biciklistima, padobrancima, rezultat – samopouzdanje veliko kao Alpi.

Slika 3: Sportski padobranci iz Beograda i Kraljeva pred noćni skok. Aerodrom Lisičji Jarak 1988. Zaniljivo je da su šestoro padobranaca sa ove slike kasnije leteli paraglajdere.
Ideja o spuštanju padobranom sa planine krčkala se godinu i više. Na televiziji prenos skijaških skokova – „padobranac“ trči niz strmo doskočište skakaonice i padobranom prizemlji ispred publike. „Auuuh, nema skoka iz aviona! Ovo je za mene, moram da probam.“
Znanje o toj vrsti padobranskog letenja bilo je veoma oskudno. Ne, nisam bio hrabar, nisam bio nikakav stručnjak. Imao sam ideju i žarku želju. Učio sam u hodu, kako sam znao i umeo, na bazi prethodno stečenih znanja i iskustava.
Pozajmio sam iz aerokluba padobran-krilo PS-11 i otišao na ski-stazu na Goču. Prvi pokušaji su bili bezuspešni. Padao sam, klizao, sa smežuranim padobranom i ništa. Joj, razočaranje, ali nije bilo za odustajanje. Shvatio sam da bi trebalo mućnuti glavom, analizirati i ispraviti greške.
Razočaranje je trajalo kratko. Odustajanje nije bilo opcija.
I tako je krenulo, kao prirodan nastavak onoga što sam u tom trenutku znao o letenju.

Slika 4: Kopaonik, Suvo Rudište, pokušaj postavljnja Paraplejn-Kluz za let na ski stazi Stara Duboka, 18.12.1988.
Tada nije bilo interneta, ni gotovih odgovora. Osnov za poboljšanje nivoa teorijske pripremljenosti i brže napredovanje ka bezbednom nivou letača sam dopunjavao onim što mi je bilo dostupno: skicama, fotografijama po nekim časopisom o padobranstvu – popularnim časopisom za zmajare ,,Dranchenfleger“ magazin, kao i sopstvenim razmišljanjem.
Ponovo bih pregledao fotogrfije, dijagrame i krenuo u nove pokušaje.


Slika 5. Naslovnice ,,Dranchenfleger“ magazina iz 1985. i ,,Parachutist“ magazina iz 1982.

Slika 6: Kopaonik, Suvo Rudište, uspešno podignut i postavljen Paraplejn-Kluz za let na ski stazi Stara Duboka, 18.12.1988
Bio je to pionirski posao, bez garancija i bez prečica. Imao sam osnovu, osećaj za vazduh, ali ne i iskustvo za ovakav način letenja.
Učio sam uglavnom kroz lično iskustvo i pokušaje, kombinujući ono što sam već znao sa onim što sam otkrivao u praksi, više oslanjajući se na greške i zaključke iz njih nego na gotovu teoriju.
Ali želja je vukla napred…
POGLAVLJA:
7 komentara
Zvonko · 6. januar 2026. u 07:59
Sve najbolje za ovaku priču nadam se da ima nastavak da se neće zaustaviti pisanje pa mogu reći romana o jednoj epohi koja traje i danas.
Miodrag · 6. januar 2026. u 16:33
Čestitam snovaču ideje na izboru vazduhoplovnog velikana za prvi serijal. Uvjeren sam da će nakon Guguja biti opjevana još neka imena iz regiona. Kao član ponosim se našim klubom
Ивица · 17. januar 2026. u 15:59
Hvala na stvaranju ove riznice srpskog paraglajdinga!
Milen · 17. januar 2026. u 18:38
Jel ovo prva strana knjige o zaljubljenicima neba
Mile Dostanić · 22. januar 2026. u 18:33
Odlično ispricano
Milos Djokic · 23. januar 2026. u 15:08
Neverovatno je koliko ljubavi i iskustva ima u svakoj priči. Čitati ovo stvarno probudi želju za letom i avanturom. Hvala što delite ovako dragocene trenutke.
Neba Djordjevic · 27. januar 2026. u 23:19
Ne postoji bolja osoba da opise lepotu naseg sporta, nasa dostignuca i istoriju paraglajdinga na ovim prostorima. Gugi je prvi, od njega je sve pocelo a nekolicina nas koje je sa sobom tada povukao u lepote i visine letenja smo mu do neba zahvalni za svu paznju, obuku i koriscenje njegovog krila tih ranih ’90-tih. Naravno slede i stotine entuzijasta posle nas koje je obucio, kojima je pomagao i od kojih je napravio ne samo paraglajding pilote, nego neke cak i vrhunske takmicare…
Jedva cekam sledeca poglavlja ove hronike! Opis svega do u najsitnije detalje vraca me najpreciznije u najlepsi deo mog zivota, za koji sam izuzetno zahvalan nasem Gusanu-Gugiju…