PARAGLAJDING SEĆANJA


Skorašnja poseta dragih ljudi, a potom i moj odlazak u Herceg Novi na klupsko druženje i mimoza letenje, odredili su mesto sa kojeg će krenuti nastavak ove hronike i moje paraglajding priče

Mimoza-paraglajding Herceg Novi

Foto: https://www.montenegrofortravellers.com/


Uvod

Pozne životne godine umeju da prirede neka lepa iznenađenja, npr. skorašnja poseta dragih ljudi iz kluba Adriaflaj Herceg Novi (čitaj Makso i Dule). Nema te posude koja može da zahvati toliku količinu pozitivne energije, preliva na sve strane, drugačije ne može. Nije da samo naviru uspomene, Bože moj, ima tu i planova za akcije u budućim vremenima.

Zato sam se i latio pera da zapišem koju reč o mojim počecima letenja u hercegnovskoj regiji. Neću pisati o skorijem prošlom vremenu i akcijama u kojima sam bio površni učesnik ili posmatrač, niti o najbolje uređenom i organizovanom poletištu na daleko, već o davnim vremenima, o mojim sećanjima na njih koja već pomalo bledi. Strah je prisutan, da uspomene na jedno takvo predivno vreme ne izblede potpuno.

Prvi let paraglajderom koji sam napravio na hercegnovskom terenu je bio 21.07.1990. Te godine sam letovao u Risnu pa je dolazak za Herceg Novi bio posebno planiran. Auto-kamp Zelenika i Mađar Čaba su bili moj veliki oslonac od tog prvog leta sa padina Radoštaka (Okapavice) do nekoliko kasnijih „Mimoza festivala“. Nije bilo teško naći autokamp Zelenika niti Mađara Čabu koji bio izuzetno vredan i prijatan čovek.

Pri prvom susretu, pokazao je da imamo međusobno potpuno razumevanje i visok stepen vazduhoplovne strasti. Čaba mi je dao kratke i nepogrešive instrukcije za put od kampa do poletišta kao i za mesto sletanja. Napominjem da tada nismo imali mobilne telefone i navigaciju za kasnija potpitavanja.

Uz sav trud da se setim kako i ko me je uputio na Čabu, jednostavno ne mogu, nema šanse. Dobro se sećam da je Čaba bio uključen u organizaciju međunarodnog takmičenja u slobodno letećem zmajarstvu (zmajarsko poletište-rampa na Radoštaku je bila sačinjena od kamena).

Foto arhiv paraglajding kluba Adriafly: Mađar Čaba, međunarodno takmičenje u slobodno letećem zmajarstvu, 1975. godine.

Prve letove paraglajderom sa prevoja (sedla) između Radoštaka i Okapavice izveo je Ivan Milošević iz Beograda. Moj dolazak od Zelenike do poletišta je bio automobilom (fićom) do izvora, potom pešice uz planinarsku stazu do sedla. Poletanje je bilo uspešno uz krajnji napor zbog kasnih popodnevnih sati, kada je severac već počeo da zaustavlja maestral. Desant je bio miran i carski lep (nikad veće visinske razlike). Sletanje je bilo u Zelenici na livadu ispod crkve. Sa tadašnjim krilom Charlie Manta i padobranskim iskustvom, mogao sam sleteti u svaku livadu bez ikakve muke.

Obzirom na kraj dana, bio sam opsednut mislima kako da se domognem mog fiće, zato sam brzo spakovao opremu u omađi ranac i pešice otišao do auto-kampa po Čaba-rettransport.

Priprema za polijetanje sa prevoja (sedla) između Radoštaka i Okapavice, foto arhiv paraglajding kluba Adriafly.

    Mape terena: nekada (1994) i sada (XCGlobe)


Prva poseta posle jula 1990.

Nakon tog leta u julu 1990. godine, malo kasnije u avgustu sa istog poletišta leteli su Dragoljub Vlajić Vlaja i Rade Vučićević Magla (tandem) uz društvo i logističku podršku Jadranke Pavlović. Vlaja je zvao telefonom iz pošte u večernjim satima da mi kaže kako je jaka termika prouzrokovala turbulenciju koja je podvila polovinu krila paraglajdera Kobra.

Nismo imali puno znanja i iskustva pa smo svaki događaj prenosili jedan drugome i tako učili. Prema preuzetim informacijama, u periodu 1991. do 1993. na istom terenu letelo je još nekoliko letača iz Srbije (Nenad Tatić Ćata, Vojislav Ivanović i drugi).

Očigledno je da nam se teren sa 1300+ metara visinske razlike, jako svideo za paraglajding, onako na prvi pogled (let), primorski, slikovit, inspirativan i zahtevan do strahopoštovanja u isto vreme.


Mimoza paraglajding – moja prva godina (1994.)

Mađar Čaba je bio vrlo aktivan u socijalnim dešavanjima u Herceg Novom i pripadajućoj rivijeri. Kao iskren zaljubljenik u vazduhoplovstvo imao je ideju da ekipu paraglajding letača iz sveže registrovanog kraljevačkog paraglajding kluba Eol dovede – uključi na „Mimoza festival“.

Ideju smo zajedno razradili i započeli pripremne radnje krajem 1993. Realizacija je usledila u februaru 1994. Ogromnu logističku podršku toj akciji dao je Turistički savez Herceg Novi i tadašnji direktor Festivala Lazar Seferović.

Akciju smo planirali od 02. do 06. februara 1994. (po programu Festivala Mimoze) a letenje sproveli 03. i 04. februara u skladu sa meteorološkim prilikama. Na put smo krenuli sa kombi vozilom sa vozačem (nadimak Živac) i privatnim automobilom uz značajnu podršku sponzora i donatora iz Srbije, koje je pretežno animirala Ljiljana Vuković.

Obzirom na sankcije i krizu sa energentima u kombiju je bilo i burence sa rezervom dizel goriva za povratak. Planinski vrhovi Bjelasice, Tali, Komova, Moračke Kape i Lovćena bili su pod snežnim pokrivačem. Naravno da je u isto vreme u Srbiji bilo jakog mraza i klasične zimske niske oblačnosti.

  Foto: lični arhiv, deo odgovora za TO Herceg Novi i okvirni programi „Mimoza fest“ 95, ’96

Dolazak u Herceg Novi

Dolazak u Herceg Novi drugog februara je bio za celu ekipu izuzetno prijatan događaj. Nebo jeste bilo pretežno oblačno, ali prijatno, toplo i veselo. Lepo je bilo za gledanje, puno jarko žutih cvetova na granama mimoza, mnoštvo ljudi u šetnji, potpuna suprotnost hladnoćom i maglom okovanoj Kraljevu.

Ekipu dođoša su činili članovi PK Eol: Ljiljana Vuković, Kosta Račić Fakir, Dragoljub Vlajić Vlaja, Slavko Lazarević Džoni, Gojko Stojsavljević, Dejan Jekić Srki, Zoran Milenković Sirča i Zoran Petrović Gugi, snimatelji TV dopisništva Kraljevo: Nenad Dimitrijević Neša i Vili kao i vozač kombija Živac sa svojom pratiljom.

Zbog brojnosti, deo ekipe je bio smešten u Hotelu Plaža a drugi deo u privatnom smeštaju. Tog dana stratusna oblačnost je bila jako niska. Deo ekipe smeštene u hotelu je pošao kombijem ka poletištu ali su fraktusi bili u nivou platoa u selu Žlijebi, tako da nije bilo letenja (nekoliko godina kasnije, na jednom takmičenju to selo sam prekrstio u Žeđi, nenamernom greškom).

Drugog dana našeg boravka, trećeg februara 1994, baza oblaka je bila samo stotinu metara iznad nivoa puta i današnjeg poletišta Dizdarica, tako da bi odlazak na Radoštak bio bespredmetan. Veoma brzo smo se odlučili na improvizaciju.

Da oprobamo zatrčavanje sa padina Dizdarice (približno sadašnjoj lokaciji poletišta), koja je tada bila puna većih kamenih blokova i pojedinačnog niskog rastinja. Eksperiment je uspeo, trčali smo preko stena kao prave divokoze, uspeli da poletimo i doletimo do Herceg Novog.

Nismo znali tačan naziv lokacije tako da se u mnogim knjižicama letenja može naći naziv poletišta: Sniježnica. Krajem tog dana najmlađi član ekipe Zoran Milenković je lakše povredio stopalo zbog udara u stenu na Dizdarici tokom zatrčavanja.

Taj događaj nam je umanjio radost otkrivanja novog poletišta, predivnog gostoprimstva i lepog letenja u sred zime. Čaba je uspeo da od turističkog saveza izbori i ulaznice za festivalski maskenbal. Obzirom da ulaznice nismo imali za sve članove ekipe, vrlo rado smo ih zamenili za novac.

Deo novca smo odmah iskoristili za lep provod uz mezetluke, crno vino i druga hercegovačka pića u tadašnjem restoranu „Koš“ kod Sahat Kule. Moja poznavanja kafana jedva da su za ocenu traljava dvojka, te večeri sam dobacio čak do četvorke.


Treći i četvrti dan akcije (1994.)

Trećeg dana boravka, četvrtog februara, sproveli smo letove u sličnim vremenskim uslovima i sa iste pozicije poletišta. Odmah po poletanju je bilo uticaja jačeg jugozapadnog vetra pa sam kao sondža napravio kraći let sa sletanjem u selo Žlijebi. Kasnije smo poleteli po malo slabijem vetru i ispunili zadatak sa bezbednim sletanjem kod hotelske plaže u Herceg Novom.

Snimatelji TV dopisništva iz Kraljeva Neša i Vili, su prilikom akcije sačinili i kasnije izmontirali lep video zapis.

Četvrtog dana akcije 05.02.1994. potpuno oblačno nebo sa veoma niskom bazom, tako da smo umesto na letenje otišli kratko do plaže u Baošićima na zabavni program.

Domaćini su se zaista potrudili da se osećamo prijatno kao dragi gosti. Za učešće članova PK Eol u akciji za nezaborav dobili smo lepe suvenire, monografiju Herceg Novi i skriptu (separat) o sportskom vazduhoplovstvu u Boki Kotorskoj, sa posvetom poštovanog Čabe Mađara.

Povratak je bio začinjen neprekidnom vožnjom do Bogutovca i poznate kafane Kod Mira, nadomak Kraljeva. Tamo smo iskoristili drugi deo novca od ulaznica uz osećaj da smo stigli kući, potom je manji deo ekipe nastavio vožnju do Beograda.

Pozitivni utisci i priča o toploj atmosferi hercegovačkih domaćina i letačkom potencijalu celokupnog terena se brzo proširila na sve članove kluba i širu paraglajding zajednicu (iako nije bilo interneta).

Letačke aktivnosti nisu ostale nezapažene od hercegnovljana. Ivo Martineti je kontaktirao Kostu Račića Fakira. Njih dvojica su odmah krenuli sa obučavanjem, kasnije su organizovali i sekciju „Omega“ Herceg Novi pri PK Eol. O tome bi Ivo najbolje mogao pisati neku novu priču.

    Foto: Vlajić Dragoljub i Zoran Petrović, suveniri monografije Herceg Novi i skripta


Mimoza paraglajding – moja druga godina (1995.)

Na Praznik mimoze 1995. godine krenuli smo sa mešovitom ekipom iz Kraljeva i Raške uz kasnije spontano pojačanje iz Nikšića i Vršca. Nismo imali sponzore kao ranije pa smo na put pošli sa nekoliko privatnih automobila.

Ekipu su činili: Dragoljub Vlajić Vlaja, Dejan Jekić Srki, Rade Kostić Raki, Gojko Stojsavljević, Dejan Lazarević Badži, Milan Nikolić Miško, Slobodan Pejić Medo, Dragan Vandić, Slobodan Milenković Čombe, Danica Petrović, Zoran Petrović Gugi i vozač Rasko Zlatić.

Pridruženi letači na terenu su bili nikšićanin Slobodan Vojčić Slobo i vrščanin Dragodin Milovanović (foto u prilogu). Smeštali smo se u privatne smeštajne kapacitete i to nam je jako prijalo.

Mađar Čaba, Ivo Martineti i njegov otac Zoro Martineti bili su nam vrlo jak oslonac u lokalnoj organizaciji od smeštaja i prevoza do letenja. Vreme je bilo znatno bolje, sa puno sunca i poneki tanani cirrostratus, pa smo poletanja izvodili kombinovano, sa prevoja (sedla) i vrha Okapavica.

Obzirom na prisustvo slabe termike bilo je lepog preciznog jedrenja sa sletanjem kod hotela Plaža i kod crkve u Zelenici.

Iznad crkve Slobodan Pejić Medo je sa svojim paraglajderom Nova – Fantom imao gubitak kontrole i ulazak u „spin“ umesto komandovanog zaokreta. Iskusniji piloti iz kluba i ja nismo bili prisutni događaju, odslušali smo priču sa velikom pažnjom ali i nevericom.

Kasnije se potvrdilo da je Medo bio u pravu jer je poroznost krila bila ispod kritičnih vrednosti. Tek tih godina je u svetu počelo da se priča o merenju poroznosti, trimovanje kanapa je za nas bila naučna fantastika.

Usled porodičnih obaveza i organizacije prevoza, Herceg Novi sam napustio sa svojom suprugom Danicom u društvu Meda i Badžija, dan ranije od planiranog, naravno sa velikim osećajem lepote i prijatnosti.

Ostatak ekipe je leteo i narednog 04.02.1995. O tim letačkim aktivnostima nemam pouzdanih informacija pa ih neću opisivati.

Uspomene sa akcije: Dragan Vandić je fotografisao, napravio i uramio odlične fotografije-postere sa uspona i letenja. Neke od njih i dan danas krase dnevnu sobu kod Dušice Kostić i mene.

Foto: Dragan Vandić, Mimoza-95, reprodukcije

Foto: levo arhiv Zoran Petrović, ekipa i hotel Plaža, 1995, desno arhiv Dejan Jekić, poletište sedlo, H. Novi 1995.

Foto: lični arhiv, reprodukcije, sletište hotel Plaža, 1995, Herceg Novi i Igalo iz vazduha.

 Nisam siguran koja je to godina bila ali se sećam da smo tokom letenja, sve vreme bili na radio vezi sa lokalnim radio-amatorem. Na jednom od papira imam zapisano ime: Nebojša Božović Miki.


Mimoza paraglajding – moja treća godina (1996.)

Grupa najupornijih članova Eola: Dragoljub Vlajić Vlaja, Slavko Lazarević Džoni, Gojko Stojsavljević, Saša Garović Gerilac, Slađana Lazarević i Zoran Petrović Gugi, pojačana sa ekipom iz Raške: Dragan Vandić, Slobodan Milenković Čombe i Mirjana Milenković Mika, kreće na isti događaj februara 1996.

Za razliku od prve dve godine, to putovanje se odvijalo u znatno skromnijoj logističkoj podršci od strane domaćina. Organizatori festivala te godine nisu uvrstili paraglajding u okviru zvaničnog programa.

Ta činjenica nas nije pokolebala, jer je Dragan Vandić donirao jedno vozilo za prevoz i smeštaj u vikendici na putu Morinj-Kameno.

Vesela ekipa vozača je imala potporu sa letačkim radio uređajima, pa smo u kanjonu Morače bili veoma brzi i efikasni u preticanju ponekog sporog kamiona i automobila.

Kratko smo zastali u Podgorici gde smo se pojačali sa velikim šmekerom i karikaturistom Goranom Šćekićem, tada početnikom u paraglajdingu. Po dolasku na Brajiće nismo odoleli lepom vremenu za letenje pa smo promptno napravili po jedan let, čak i sa manjim preletom.

Kada sam skoro proveravao informacije sa društvom, podsetili su me da je bilo i jedno sletanje u morski plićak. Nisam bio prisutan tako da o tome ne mogu detaljnije da pišem.

Dolazak i boravak u Herceg Novi je bio propraćen teškim nimbusima i stratusima pa na letenje nismo ni pomislili. Zato su socijalne i zabavne aktivnosti na plaži u Baošićima bili na višem nivou nego ranijih godina. Matematički rečeno – obrnuto proporcionalno letenju.

Povratku u Kraljevo je opet bio začinjen svraćanjem u Podgoricu tj. Zlaticu kod Gorana Šćekića. Pregledali smo njegove fantastične karikature i bili slatko nasmejani opisom njegovih prvih poletanja i sletanja.

Foto: lični arhiv, reprodukcija – šetnja 1996, snimak ekrana – plaža u Baošićima 1996.

Tokom akcije nismo imali puno fotografisanja ali smo napravili amaterski video zapis:


Uvek će u meni biti pozitivne energije kad god se setim Herceg Novog i svih mimoza paraglajding akcija. Sećanja su prilično izbledela ali osećaj lepote i prijatnog doživljaja je i dalje intenzivan.

Herceg Novi je bio domaćin nekoliko paraglajding takmičenja na lokaciji sedlo i novouređenoj Dizdarici. Sećanja su dosta bleđa i konfuzna (Slovenci, Igalo, Paki, Neno, precizno…) pa ću to ostaviti za neke druge priče, ukoliko pribavim arhivsku građu, ovako na prvu, ne ide.

POGLAVLJA:


7 komentara

Zvonko · 6. januar 2026. u 07:59

Sve najbolje za ovaku priču nadam se da ima nastavak da se neće zaustaviti pisanje pa mogu reći romana o jednoj epohi koja traje i danas.

Miodrag · 6. januar 2026. u 16:33

Čestitam snovaču ideje na izboru vazduhoplovnog velikana za prvi serijal. Uvjeren sam da će nakon Guguja biti opjevana još neka imena iz regiona. Kao član ponosim se našim klubom

Ивица · 17. januar 2026. u 15:59

Hvala na stvaranju ove riznice srpskog paraglajdinga!

Milen · 17. januar 2026. u 18:38

Jel ovo prva strana knjige o zaljubljenicima neba

Mile Dostanić · 22. januar 2026. u 18:33

Odlično ispricano

Milos Djokic · 23. januar 2026. u 15:08

Neverovatno je koliko ljubavi i iskustva ima u svakoj priči. Čitati ovo stvarno probudi želju za letom i avanturom. Hvala što delite ovako dragocene trenutke.

Neba Djordjevic · 27. januar 2026. u 23:19

Ne postoji bolja osoba da opise lepotu naseg sporta, nasa dostignuca i istoriju paraglajdinga na ovim prostorima. Gugi je prvi, od njega je sve pocelo a nekolicina nas koje je sa sobom tada povukao u lepote i visine letenja smo mu do neba zahvalni za svu paznju, obuku i koriscenje njegovog krila tih ranih ’90-tih. Naravno slede i stotine entuzijasta posle nas koje je obucio, kojima je pomagao i od kojih je napravio ne samo paraglajding pilote, nego neke cak i vrhunske takmicare…
Jedva cekam sledeca poglavlja ove hronike! Opis svega do u najsitnije detalje vraca me najpreciznije u najlepsi deo mog zivota, za koji sam izuzetno zahvalan nasem Gusanu-Gugiju…

Ostavite odgovor

Avatar placeholder

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Paraglajding je svojim munjevitim razvojem letenje približio čovjeku više nego bilo koja drugo tehnološko dostignuće. Adriafly svojim radom unapređuje i ostaje u koraku sa evropskim edukativnim, sportskim i tehničkim normama. Noviteti koje predstavljamo su interaktivne kamere, meteorološka stanica i obrazac za brzu i jednostavnu najavu letenja. Članovi kluba mogu da komentarišu, analiziraju i razmjenjuju iskustva u "sobi za ćaskanje" na stranici KNjIGA LETENJA. Dizdarica je poletište, koje je zalaganjem članova Adiafly kluba, postavljeno na mapu kao prezentno, atraktivno i aktivno mjesto okupljanja domaćih i stranih pilota. Na stranici su spomenuti brojni načini za kontakt. Obradujte nas svojim utiscima ili kratkom porukom koju možete poslati sa stranice putem kontaktnog obrazca. ~ Srdačno, vaš uređivački tim ~